Postoji neobična ljubav Dalmatinaca prema lavandi – mirisu, boji i samoj ideji da takvo nešto postoji. André Aciman u jedno od svojih djela započinje sa tvrdnjom kako život počinje mirisom lavande, a znam za slučaj starice koja nije htjela završiti život bez mirisa lavande.
I premda se lavanda stavlja u razna jela i kolače, dajući im suptilnost, istovremeno prekrivajući neke neželjene okuse, nažalost nikakva količina ove sredozemne biljke neće oprati dva intenzivna okusa koja će ostati nakon pandemije:
(i) stari bljutavi okus: manjak znanstvene pismenosti i kritičkog mišljenja ubio je mnoge ljude, a da njihovi propagatori toga nikada neće biti svjesni (jer im nedostaje znanstvene pismenosti i kritičkog mišljenja da donesu takav zaključak),
(ii) bljutavi okus u novom ruhu: sva horda znanstvenika koja je ovu svjetsku tragediju iskoristila za samopromociju, prljajući stoljećima izrezbareni znanstveni jezik baziran na znanstvenoj metodi ne bi li propagirali, načelno znanstveno opravdanu, ideju koristeći uobičajeni jezik kojeg svakodnevno viđamo u govoru, od medija, političara, poduzetnika, menadžera, itd.
I odjednom 97.3% postaje 100%, jer masa ne razumije vjerojatnost. Odjednom jezik sve manje podsjeća na struku, a sve više na prezentaciju kuhinjskih proizvoda u socijalističkoj konferencijskoj sali hotela sa tri zvjezdice u Sinju. Odjednom je sav teret opreza, preciznosti i nesigurnosti, kojeg znanstvena metoda nosi sa sobom, tako težak – a onaj poduzetnički, prepun sigurnosti i jasnih ciljeva, tako primamljiv i tako.. koristan.
Kako drugačije uvjeriti narod osim ako ne prihvatimo jezik kojeg svakodnevno koristi?
Originalni hejter A. G. Matoš u Mislima i pogledima [1] cinično je pisao o tome što se događa kada znanost dođe u masu. Valjda nije mogao ni naslutiti da bi masa mogla ući u znanost – proces koji je prvo krenuo kada je kapitalizam stavio šape na financiranje znanosti, pa je uspješan znanstvenik transformiran u uspješnog menadžera, a danas se toliko razvio da se manifestira i na nivou odnosa karaktera iz prosječne meksičke sapunice: za malo medijske pažnje, povećanog broja followersa i „višeg cilja“, spremni smo da zaboravimo jezik s kojim govorimo.
Dok kolebljivo lutam Poljskom, uživajući u temperaturama ispod -10°C i hladnom vjetru, miris lavande, koji mi je ostao ukorijenjen negdje duboko u umu, podsjeća me na svijet kakav bi mogao biti. No, koliko god da lavande dodavao, ništa neće prekriti okus plijesni koja se proširila iz grupa koje pate od manjka kritičkog mišljenja i znanstvene pismenosti u grupe kojima je kritičko mišljenje i znanstvena pismenost posao.
Jezik znanosti je jezik istine – svaka varijacija od istine je neistina, bez obzira na krajnji cilj. Ako ne mogu izbjeći plijesan, onda biram da nemam veze s tim. Oko mene je toliko prirode, boja i formi koje čekaju znanstveni i umjetnički duh da ih se opiše. Pa ako i svijet propadne, planet neće.
Once I was running with my friends
All of them busy with their pens
But the lavender grew rare, what happened to them? [2]
[1] A. G. Matoš, Misli i pogledi, Leksikografski zavod FNRJ, Zagreb, 1955., str. 405.
[2] Nick Cave i Warren Ellis, „Lavender Fields“:
