HAARP je zajednički program američke vojske i sveučilišta koji se nalazi u saveznoj državi Aljasci (samo tamo, nema ga u Srbiji bez obzira na pisanje pojedinih medija), a ima za cilj istraživanje ionosfere. U njegovu izgradnju i funkcioniranje uloženo je oko 250 milijuna dolara, a sastoji se od 360 radio odašiljača i 180 antena. Sa snagom od 3.6 MW HAARP je najjači grijač ionosfere na svijetu. 

Čemu uopće služi HAARP, američka „strogo čuvana tajna“ za koju cijeli svijet zna, čiji su projekti praktički javni i kojeg posjećuju znanstvenici, te studenti iz čitavog svijeta? Da bismo to shvatili moramo uroniti malo u povijest samog projekta. 

Nuklearne podmornice i Rusi 

Za vrijeme hladnog rata obje strane ulagale su enormne količine resursa u vojnu tehnologiju. Jedan od otvorenih problema u vojnoj tehnologiji je upravo bio komunikacijski sistem podmornice. Naime, za zrakoplove, tenkove i ostala vozila koja djeluju van vode ne postoji nikakav problem glede komunikacije (osim onih sigurnosnih, no to je druga priča), međutim čim se prebacimo u vodu imamo problem jer radio valovi, koji služe za komunikaciju, ne putuju dobro električnim vodičima kao što je slana voda. Što je podmornica na većoj dubini, to je radio signal slabiji. Upravo zato se podmornica mora približiti površini mora da bi ostvarila dobru komunikaciju – no u takvim uvjetima podmornica je najranjivija, stoga je nastao otvoren problem kako osigurati komunikaciju sa podmornicom u situaciji kada je ista duboko ispod površine mora. Tog problema su bile svjesne obje zaraćene strane.

Fizičar Nicholas Christofilos 1958. godine predlaže riješenje problema upotrebom ekstremno niskih frekvencija (ELF, extremely low frequency) koje bi omogućile komunikaciju sa podmornicama. Ta ideja uskoro se izrodila u projekt Sanguine, koji je imao postrojenja u Michinganu i Wisconsinu. Međutim tehnički problemi tog projekta su bili preveliki (npr. bila je potrebna 135 kilometarska antenska žica za prijenos signala), te nije urodio plodom.

 sa Stanforda na ljetnoj školi u strogo čuvano tajnom projektu HAARP[/caption]

Ideja korištenja ionosfere 

Postojala je još jedna ideja – ideja da se struja nabijenih čestica koja putuje ionosferom (electrojets) iskoristi kao virtualna antena ELF preko koje bi se mogle slati poruke podmornicama. Nakon što je fizičar Dennis Papadopouls dao eksperimentalnu potvrdu takve ideje sredinom osamdesetih godina, Naval Research Laboratory  u Washingtonu priglio je ideju i krenuo sa istraživanjem. Kako je u Gakoni (Aljaska) već postojao vojni kompleks koji je bio u procesu gašenja (istraživanja detekcija nuklearnih eksplozila) i kako je to mjesto pogodno glede electrojetova, odluka je pala da se upravo taj kompleks iskoristi za istraživanje.

Ključna ideja ovog pristupa je da se sa zemlje u ionosferu šalju valovi visoke frekvencije (HF, high frequency) na vrlo određen način, te s time zagrijava ionosfera. Zagrijevanjem ionosfere mijenja se konduktivnost ionosfere te zbog toga struja nabijenih čestica počinje proizvoditi valove ekstremno niskih frekvencija (ELF) koji se mogu detektirati.  Energija koja se putem odašiljača HF valova prenese u ionosferu je manja od 3 mikro Watta po kvadratnom centimetru, što je deset tisuća puta manje od sunčeva zračenja koje redovno pristiže na Zemlju, ali dovoljna za potrebe projekta. Iz te ključne ideje nastao je projekt HAARP (High Frequency Active Auroral Research Program) i od tu dolaze prva dva slova u imenu projekta. To je temeljna ideja projekta HAARP. HAARP nije osmišljen niti ima ikakvu mogućnost utjecanja na misli, vrijeme, potrese i izjave političara.

Aurora i nuklearne eksplozije

Nakon sloma Sovjetskog Saveza komunikacija sa podmornicama više nije bila prioritet i morala se naći bolja primjena HAARP-a, pa je bilo predloženo da se ELF valovi koriste za detekciju podzemnih bunkera (kao npr. onih skrivenih u Sjevernoj Koreji), a nakon terorističkog napada 2001. godine svrha HAARP-a je postala da se istraže mogućnosti djelovanja u slučaju nuklearne detonacije na visokim razinama atmosfere. Naime u teorijskoj situaciji eksplozije nuklearne bombe na visini od 120 kilometara dolazi do efekta oslobađanja tzv. killer elektrona koji bi u samo nekoliko dana onesposobili elektroniku svih satelita u orbiti. Razumljivo da je zbog postojanja takve opasnosti interes američke Vlade da istraži mogući odgovor na način da se preko radio valova izbace killer elektroni iz orbite i tako onemogući onesposobljavanje vojne tehnologije u orbiti.

No Zemlja je već upoznata s tim problemom i bila je upoznata davno prije nego smo mi kročili na ovaj svijet. Naime, kada solarni vjetar udari u magnetsko polje Zemlje ovi elektroni se prirodnim procesom stvore u tom dijelu atmosfere; no planet se, kao samoregulirajući sistem, riješi tih čestica na način da ih pošalje u donje dijelove atmosfere putem gromova i/ili aurora. HAARP pokušava ubrzati potonji proces na umjetan način, štoviše, HAARP je uspio stvoriti i prvu umjetnu auroru u povijesti koja se mogla vidjeti golim okom. Tako smo došli do trećeg slova HAARP-a, onog koje stoji za aurore. Zadnja dva slova ne treba previše objašnjavati, osim možda onima koji zbilja sumnjaju da je riječ o research programu, no takvima se previše niti ne može pomoći. 

Naravno osim tog vojnog cilja, HAARP vrši ogroman broj znanstvenih istraživanja vezanih za ionosferu, aurore, meteore u ionosferi, efekte ionosfere na GPS, radiodetekciju meteora i sl. Što nije nikakvo čudo s obzirom da u cijelom projektu sudjeluje Sveučilište u Aljasci, zajedno sa svojim studentima.

EISCAT u sjeni HAARP-a

Premda je HAARP stvorio prvu vidljivu umjetnu auroru, u stvaranju umjetne aurore ga je ipak prestigao Europski konkurent – European Incoherent Scatter Scientific Association (EISCAT) smješten u sjevernoj Skandinaviji. Ključna razlika između HAARP-a i EISCAT-a jeste ta što EISCAT radi na frekvencijama između 3.9 i 8 MHz, dok HAARP ima veći opseg, odnosno između 2.8 i 10 MHz. Još jedna ključna razlika je ta što je HAARP optužen za svo zlo ovog svijeta, dok za EISCAT gotovo nitko ne zna. A još zanimljivije je to što je najavljeno da bi se ove godine HAARP mogao ugasiti, dok je za EISCAT predviđen program za još najmanje desetak godina – stoga bi upravo EISCAT mogao postati novi nasljednik teoretičara zavjera od sljedeće godine. Naravno, ukoliko saznaju za njega. 

Napisano u Münchenu, 2014. 

Update, 2023.: Nakon što je dijelove Hrvatske pogodila superćelijska oluja u srpnju ove godine, ovaj članak je izazvao određeni interes javnosti koja je po bespućima internetske zbiljnosti pretraživala o HAARP-u (umjesto da se informiraju o atmosferskim fenomenima koji su ih upravo pogodili, kao tornado, superćelijske oluje, klimatske promjene i slično). U međuvremenu se HAARP nije ugasio, već – još bolje – postao vlasništvo Sveučilišta u Aljasci u Fairbanksu (vojska je u potpunosti predala vlasništvo te više ne sudjeluje u projektu), te se danas sa ovim super-tajnim projektom odgovornim za sve vremenske nedaće svijeta “igraju” znanstvenici (većinom fizičari, koji su opće poznati kao ljudi koji strogo poštuju vladine autoritete i znaju čuvati vojne tajne) i njihovi studenti, koji u dotičnom kompleksu odrađuju studentske projekte, seminare, diplomske i doktorske radove. Istraživanja provedena na HAARP-u se redovno objavljuju u znanstvenim časopisima dostupnim svima u svijetu, znanstvenici sa raznih sveučilišta (ne samo iz SAD-a) redovno posjećuju HAARP, a uz to postoji i Dan otvorenih vrata, kada HAARP ugošćuje znatiželjne građane i provodi ih kroz čitav kompleks, te im prezentira znanstvena istraživanja koja se provode na HAARP-u. 

Pozornost mi je obraćena i na činjenicu da su dva portala plagirali ovaj članak, u dobrom postotku koristeći se copy-paste metodom, bez da su napisali stvarnog autora istoga ili bez da su barem citirali dijelove koji su direktno kopirani: (i) Nebojša Subanović sa meteo-info.hr potpisao je, kao svoj, članak koji je plagirao od mene – a koji mu je ujedno i najčitaniji članak na portalu, te (ii) jabuka.tv.  Usporedbe dva članka (lijevo je moj, desno plagijat iz točke (i)) možete vidjeti na sljedećem linku.