U trećem činu Puccinijeve opere Tosca slikar Mario Cavaradossi provodi zadnji sat života u tamnici, čekajući najavljeno pogubljenje. On se u toj situaciji našao bez ikakve moralne krivnje: pomogao je prijatelju u nevolji (koji je bježao od zakona). Međutim, Cavaradossi ne zna da je glavni razlog njegovog skorog pogubljenja bešćutni šef policije koji ga se želi riješiti da bi „oteo“ njegovu djevojku, stoga mu nije jasno kako je moguće da mu se život u tako kratko vremena drastično promijenio samo zato jer je bio dobar prema svima.  Okrutna zbilja talijanskih libreta toga vremena.

U trenutku njegove patnje i suočavanja sa stvarnosti nastupa čuvena arija „E lucevan le stelle“ (hrv. I zvijezde su sjale) u kojem se Cavaradossi prisjeća ljepote života, prepunog mirisa, boja i ljubavi, i žali što je odjednom svemu tome došao kraj. U zadnjem stihu arije on vapi kako „nikada do sada nije toliko volio život“ koliko ga voli baš sada kada će mu ga netko drugi oduzeti.

Arija suočava slušatelja sa iskonskom težnjom čovjeka da živi, pogotovo u trenutku kada je suočen sa nečim što mu taj život želi oduzeti.

I dok u Europskoj uniji smrtne kazne odavno nema, a nasilne smrti preuzimaju odgovornost za 5% umrlih godišnje, glavni krivac za „oduzimanje“ života su upravo bolesti – u kojima, po izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (2019.), prednjače: ishemična bolest srca (19.3%), cerebrovaskularne bolesti (11.6%), zloćudne novotvorine dušnika i pluća (5.6%), dijabetes melitus (5.4%), hipertenzivna bolest (4.3%), zloćudna novotvorina debelog crijeva (4.2%), bronhitis, emfizem i astma (3.5%), kronične bolesti jetre i ciroza (1.9%), insuficijencija srca (1.7%), te prijelom bedrene kosti (1.6%). [1]

Premda nijedna metoda liječenja nije lišena pogrešaka i nesavršenosti, postoje i one koje su gotovo isključivo bazirane na pogreškama i nerazumijevanju. Takve metode imaju zajednički nazivnik pseudoznanosti i manjka kritičkog mišljenja, često praćenog sa raznim teorijama zavjera, a rezultati znaju biti pogubni za osobe koje su, uz najbolje namjere, povjerovali istima.

U ovom tekstu osvrnuti ću se na neke primjere iz povijesti nadriliječništva, te ključnoj razlici između medicine i nadriliječništva, u nadi da će čitateljima pomoći da uvide kako je riječ o fenomenu koji je kroz povijest uzeo previše žrtava i koji, na isti način, nastavlja djelovati i u današnjem vremenu.

U prvom dijelu biti će riječi o raznim primjerima šarlatana iz 20. stoljeća, u drugome o razvoju evidence based medicine, a u trećem će biti izložen detaljan primjer nadriliječnika iz SAD-a koji je prodavao „terapiju“ za rak na bazi korozivne kreme, kalijevog jodida i raznih suplemenata – kao tipičan primjer anatomije i djelovanja takvih pokreta.

Misaoni eksperiment

Poglavlje ćemo započeti sa jednim eksperimentom kojeg možete izvesti dok čitate ovaj članak. Na jednoj od društvenih mreža pronađite neku nadriliječničku grupu. Proučite malo njihov sadržaj i pokušajte odgovoriti na sljedeća pitanja:

• Grupa ima istaknutog vođu, npr. jedna osoba (koja vjerojatno nema formalno medicinsko obrazovanje) koja tvrdi da ima određena znanja i na račun toga postavlja autoritet u grupi?
• Grupa obećava da može riješiti problem koji „službena“ medicina ne može?
• Vođa (ili vođe) grupe se izruguje sa medicinom?
• Grupa smatra da je medicina dio zavjere protiv ljudi koja ne želi pomoći ljudima?
• Grupa smatra da njihov tretman i znanja napadaju „zle sile“ (od farmaceutskih, medicinskih, nadnaravnih, itd.) jer se ne želi da „istina“ izađe na vidjelo.
• U grupi se svako toliko objavljuju pozitivna svjedočanstva ljudi koji su slijedili njihov „tretman“, no ne objavljuju se svjedočanstva koja tvrde da im isti nije pomogao?
• U grupi se prodaju određeni preparati ili usluge, koje obećaju da će vam pomoći?
• U grupi se ne tolerira otvorena kritika terapije ili vođe?
• Medicina/znanost je potvrdila da terapije ne funkcionira (tj. da nema pokazatelja da funkcionira) ili da je štetna?
• Od članova ili voditelja grupe, nikada nije napravljena i objavljena ozbiljna analiza koja bi predočila kojem postotku ljudi je takav tretman pomogao, a koja bi uključila kontrolne grupe, uz transparentan izvještaj o uspješnim i neuspješnim tretmanima?

Razlog zašto ste na većinu ovih pitanja odgovorili pozitivno ne leži u nadnaravnim sposobnostima autora ovog teksta, već u tome što je riječ o pravilnostima koje se ponavljaju kroz sve grupe ovoga tipa i koje su postojale desetljećima, a i stoljećima, prije nego što su društvene mreže osmišljene.

Kvalitetnu reviziju takvih pokreta opisao je Martin Gardner u čuvenom klasiku iz 1957. godine. [2] Izdvojit ćemo neke od primjera iz te knjige.

Šarlatani prošloga vijeka

U drugoj polovici 18. stoljeća u SAD-u doktor Elisha Perkins imao je teoriju da metali, na neki čudesan način, mogu izvući sve bolesti iz tijela. Stoga je dizajnirao dvije metalne šipke, svaka duga oko 7.5 cm, koje bi prislonio uz pacijenta i tako riješio sve njihove nedaće. Uređaji su s vremenom postali toliko popularni da ih je koristila obitelj George Washingtona, a 12 danskih doktora napisali su čitavu knjigu o tome kako je uređaj koristan u medicini. Stoga nije čudno da se Perkinsonov sin – Benjamin D. Perkins – obogatio prodavajući dotične šipke po Engleskoj. Benjamin je i napisao knjigu u kojoj je sastavio listu od stotinu svjedočanstava čudesnih ozdravljenja.

I dok je medicina toga vremena uglavnom ignorirala Perkinsove šipke, Oliver Wendell Holmes odlučio je izraditi iste, no od ne-metala, obojavši ih na način da izgledaju kao „prave“. Nimalo iznenađujuće, Holmes bilježi da je imao iste rezultate – te za primjer daje pacijenticu kojoj su bolovi odmah prestali nakon što joj je približio „lažne“ metalne šipke iznad područja koje ju je boljelo.

Početkom 20. Stoljeća doktor Albert Abrams iz San Francisca došao je do ideje da sve vibrira, te se stoga bila koja bolest može dijagnosticirati na bazi vibracija. Osmislio je uređaj koji je očitavao vibracije iz uzoraka krvi i tako davao dijagnoze. I ne samo dijagnoze: tvrdio je da iz vibracija krvi može odrediti godine, spol, te pripadnost jednoj od „šest glavnih“ religijskih grupacija (katolici, protestanti, židovi, adventisti, metodisti i teozofisti). Ubrzo se dosjetio da bi se svaka bolest trebala liječiti na bazi vibracija, te je osmislio uređaj koji je pacijentu slao ljekovite vibracije. Jedan uređaj je dijagnosticirao zdravstveno stanje (spol, godine i vjersku pripadnost), a drugi je slao ljekovite vibracije.

Zahvaljujući svom izumu, Abrams je zaradio milijune, a poslovni model mu se bazirao na svjedočanstvima, kao i na podršci pojedinih doktora koji su vjerovali da je Abrams potencijalni genijalac i neshvaćeni doktor u rangu Semmelweisa. Često ćemo čuti kako se šarlatanske ideje brane sa izuzetno rijetkim povijesnim primjerima gdje bi točne ideje bile izrugivane (kao što je to bio slučaj sa spomenutim mađarskim doktorom), zaboravljajući da je ipak enormna većina ideja koja je bila izrugivana – ujedno bila i pogrešna. Ili riječima Carla Sagana:  „Činjenica da su se nekim genijalcima smijali, ne implicira da su svi kojima se smiju – genijalci. Smijali su se Kolumbu, smijali su se Fultonu, smijali su se braći Wright. Ali su se smijali i klaunu Bozi.“

I dok je većina doktora, po običaju, jednostavno ignoriralo Abramsa, neki od njih su Abramsu poslali uzorke krvi kućnih ljubimaca i stoke, a njegov uređaj ne da nije znao razlikovati istu od ljudske krvi, već je davao dijagnoze koje su odgovarale učestalim dijagnozama toga vremena. Ljudskim, naravno. Svaki neuspjeli pokušaj da se uređaj testira, pobornici Abramsove metode branili su sa objašnjenjem kako su doktori pogrešno koristili uređaj ili kako je došlo do određenih „smetnja u radio valovima“. Vjerniku u Abramsovu metodu nije smetala činjenica da je ista pala na svakom objektivnom testu funkcioniranja, štoviše nekima je to učvrstilo vjeru u istu (zavjera mainstreama protiv revolucionarnog uređaja).

Abrams nije pokrenuo nikakvu revoluciju u medicini, a njegov uređaj danas je zaboravljen – no ono što je pokrenuo bila je najezda stotina i stotina sličnih pseudomedicinskih uređaja koji su prepravili američko i europsko tržište, obećavajući brza i bezbolna rješenja za razne zdravstvene nedaće. I u današnje vrijeme tržište je preplavljeno sličnim uređajima, koji u suštini djeluju na isti način (točnije, ne djeluju), samo im se opis nadograđuje sa modernim terminima, kao „kvantno“, „polje“, „nelokalno“, skalarni valovi“, i slično. Upravo se nedavno jedan takav uređaj našao u središtu skandala u Hrvatskoj, kojeg je obradila televizijska kuća RTL. [3]

Slijedeći puteve takvih ideja, Ruth B. Drown našla in medias res pedesetih godina prošloga stoljeća sa novom verzijom starog uređaja. Kiropraktičarka Drown optimizirala je Abramsov sustav na način da je napravila svoju radio centralu u koju je primala uzorke krvi od pacijenata iz čitave države, a onda je iz centrale emitirala radio valove koji su bili usmjereni prema bolesnim pacijentima. Na taj način mogla je „liječiti“ enorman broj ljudi istovremeno. Kao i inače, i Drown je imala brdo svjedoka, bivših pacijenata, koji su tvrdili da im je Drown postavila točnu dijagnozu i pomogla im. Granice dosega radio valova, granice su u kojima je Drown mogla istovremeno liječiti pacijente – revolucija u medicini!

I sama Drown je bila uvjerena u učinkovitost svoje metode, toliko da je pozvala znanstvenike sa Sveučilišta u Chicagu da provedu sve potrebne testove. Rezultati testova bili su poražavajući – u kontroliranim uvjetima, nad krvnim uzorcima pacijenata koji su prethodno bili analizirani od strane doktora i znanstvenika, Drown je gotovo uvijek davala pogrešnu dijagnozu. I sama Drown je odustala usred testiranja, kada je vidjela da niti jednom pacijentu nije dala točnu dijagnozu, a kamoli da je izliječila.

No, kako je moguće da je Drown imala toliko svjedoka koji su se kleli da im je pomogla i dala točnu dijagnozu? Ono što su znanstvenici primijetili je da Drown svakom pacijentu nabroji veliku listu zdravstvenih tegoba – listu koja zahvaća gotovo svaki organ u tijelu (imate problem sa srcem, plućima, bubrezima, crijevima, jetrom, gušteračom, ključnom kosti, žilama, itd.); stoga će uvijek postojati određena šansa da nešto i pogodi (npr. problem u desnom bubregu). Pacijent će selektirati pozitivne rezultate, a ignorirati negativne – te će steći dojam da mu je uređaj postavio točnu dijagnozu. Ova metoda će postati temelj funkicioniranja takvih uređaja i u današnje vrijeme, a i temelj je raznih pseudoznanstvenih područja (npr. horoskop, gdje se čitatelju nabrojni niz kontradiktornih informacija, a čitatelj nesvjesno odabire one koje mu odgovaraju, a ignorira ostale).

Lista sličnih pseudomedicinskih pokreta, od kojih je većina zaboravljena ili su se pojavili u modreno vrijeme u novom ruhu, je nevjerojatno opsežna – toliko da se čovjek zapita kako je moguće da su ljudi vjerovali u sve to.

U listu spada i poduzetnik Robert T. Nelson koji je prodavao malene cilindre za koje je tvrdio da sadržavaju izvor kozmičke energije „vril“ i koja podiže energiju osobe koja kupi takav cilindar. Na stotine svjedoka se klelo u učinkovitost Nelsonovih cilindara – oni su osjetili kako odjednom imaju viška energije, kako su zdraviji i kako su spojeni na nevjerojatan izvor energije. Nelson glavni marketinški trik bio je da ne zna kako taj izvor energije djeluje, ali da je bitno da djeluje – te da je pomogao i njegovoj ženi!

Kada su inspektori napokon otvorili njegov uređaj, unutra su, umjesto posebnog elementa koji odašilje vril energiju, pronašli otrov za štakore. Nelson je na to spretno odgovorio: „Moguće je da je u njemu novi oblik izvora energije kojeg znanstvena zajednica nije svjesna!“ Moguće je, no ne i vjerojatno, kao npr. scenarij u kojem je Nelson običan prevarant.

Sljedeći na listi je pukovnik Dinshah Pestanji Framji Ghadiali koji je liječio ljude – pazite sad – bojama! Ne postoji zdravstveni problem kojeg gledanje u određene boje ne može riješiti, tvrdio je pukovnik. No kako sama ideja ne donosi novac, pukovnik je dizajnirao posebni „spektro-krom-metar“ koji bi boje prilagodio potrebama bolesnika. Ipak se ne želimo dovesti u situaciju da bezveze potrošimo vrijeme i novac „buljeći“ u pogrešnu boju.

Isti taj uređaj skupo je naplaćivao, toliko da se obogatio u relativno kratkom vremenu. Na prve prigovore od strane znanstvenika i medicinske zajednice, vješto je odgovorio kako je riječ o uroti od strane „medicinskog lobija, KKK-a, katolika, crnaca, Henry Forda, ministarstva i Velike Britanije“ koji ne žele da američki narod bude zdrav. Sorry Henry, svako vrijeme ima svoga Soroša.

Tijekom sudskog procesa, pukovniku nije bilo teško naći na stotine svjedoka koji su se kleli da im je pukovnikov uređaj pomogao. Tu već uviđamo pravilnost: kada god da bi neka država pokrenula proces protiv određenog šarlatana, vrlo brzo bi se našla grupa ljudi koja bi tvrdila da im je šarlatan pomogao. Bez obzira koje metode su korištena, te koliko apsurdne bile, i bez obzira da li su se te metode međusobno isključivale, uvijek se mogla naći grupa ljudi koja je tvrdila da im je baš taj tretman pomogao.   Stoga se postavlja pitanje zašto su ljudi skloni vjerovati šarlatanima i kako to da šarlatani ponekad ostvaruju uspjeh?

Premda je jasno da će bolestan čovjek učiniti sve da ozdravi i da je, kao takav, ranjiv na razne lovce u mutnome koji obećaju čudesno ozdravljenje, Gardner izdvaja dva razloga zbog čega dolazi do prividnog uspjeha šarlatana:

– mnoge bolesti prestanu spontano, bez obzira intervenirali ili ne;

– mnoge bolesti su psihosomatske.

No, ukoliko imate velik broj ljudi, što god sa njima da radili, dio njih će biti uvjeren da ste im pomogli jer će imati pogrešan dojam o uzročno-posljedičnoj vezi. Npr.  jasno je da će manji dio pacijenata ozdraviti od COVID-19 infekcije nakon što na sebe primijene pukovnikovu terapiju bojama (ili bilo koju alternativnu terapiju). No sličan postotak će ozdraviti i nakon što posluša kompilaciju najvećih hitova Mate Miše Kovača. Je li to znači da pjesme potonjeg imaju posebne terapeutske moći po pitanju COVID-19 infekcije?

Ako da, postavlja se pitanje kako to da je Mišo Kovač napisao pjesme koje liječe COVID-19 prije nego se znalo za tu bolest. Je li Mišo Kovač znao za nadolazeću pandemiju desetljećima ranije? I ako je, kako je to moguće? Je li Mišo Kovač posebno biće sa nadnaravnim sposobnostima ili je pak dio grupe ljudi koja je znala za nadolazeću pandemiju, te je pokušala spasiti ljude sa istančanim glazbenim  ukusom. Jednom u životu?

Ili je pak pogreška u tome da vremenski poredanim događajima (slušao sam Mišu Kovača, a sada sam zdrav) pripisujemo uzročno-posljedičnu vezu, premda ona nije prisutna?

Ukoliko imamo grupu od 1000 ljudi koji su bolovali od neke bolesti i koristili neku od alternativnih terapija, a 50 od njih je ozdravilo za vrijeme trajanja te terapije, dobili smo 50 svjedoka koji su uvjereni da im je terapija pomogla. No što je sa ostalih 950?  Kako znamo da je i tih 50 rezultat određene terapije? Potrebno je uključiti u analizu i to jesu li pacijenti uzimali dodatnu terapiju, jesu li uopće bolovali od određene bolesti, učinak placeba, itd.

Stoga nije čudno da nakon svake rigorozne znanstvene analize bilo kojeg od bezbroj alternativnih terapija, rezultat biva konzistentno isti: pokaže se da terapija ne funkcionira.

I stoga su medicinski šarlatani svjesni, te se umjesto kontroliranih studija drže osobnih svjedočanstava koje se mogu kritički sažeti u jednu rečenicu:

U 5% slučajeva djeluje 100%!

Evolucija spoznajnih mehanizama

Da bismo shvatili osnovni mehanizam provjere točnosti neke tvrdnje, jednu od stvari koja razlikuje modernu medicinu od šarlatanskih pokreta koji obećavaju razna čudesna ozdravljenja, trebamo kritički pogledati na sam razvoj medicine, kao i primjere gdje je medicina ubijala svoje pacijente. U ovom poglavlju dati ćemo dva poznata medicinska primjera  izložena u knjizi Simona Singha i Edzarda Ernsta. [4]

Puštanje krvi

Godine 1799. već spomenuti 67-godišnji George Washington dobio je simptome prehlade, koji su se pogoršavali kako je vrijeme prolazilo – toliko da su ga prikovali uz krevet. Brigu o predsjednikovom zdravlju preuzela tri doktora: James Craik, Gustavus Richard Brown i Elisha Cullen Dick. Ubrzo su postavili točnu dijagnozu (akutni epiglotitis) i krenuli smišljati terapiju. Pošto je u to vrijeme i dalje postojala praksa puštanja krvi u medicini, njegovi doktori su pribjegli takvoj terapiji. U više navrata su mu puštali krv, dok konačno nije umro. Iz današnje perspektive jasno da su mu samo naškodili sa terapijom.

I zaista, većina doktora tog vremena bila je uvjerena da puštanje krvi pomaže, a sami doktori svjedočili su o pacijentima koji su ozdravili nakon puštanja krvi. Kako je moguće da su doktori tog vremena mogli biti toliko u krivu i je li moguće da i danas koristimo neke slično-štetne terapije?

I premda su doktori, na bazi vlastitoga iskustva bili uvjereni u korisnost dotične terapije, spoznajni ključ koji im je nedostajao da uvide manjkavost takvog načina razmišljanja bila je kontrolirana klinička studija.

Upravo je takvu vrstu studije, prvi put za neku medicinsku terapiju, 1809. godine izveo škotski vojni kirurg Alexander Hamilton.

Hamilton je zanimalo da li je terapija, koja nije pomogla ni Washingtonu, korisna ili ne – stoga je podijelio 366 bolesna vojnika u tri grupe: prve dvije grupe su njegov pomoćnik i on liječili bez puštanja krvi, a treću grupu je liječio doktor koji je koristio terapiju puštanja krvi. Hamilton je pazio da to bude ujedno i jedina razlika među pacijentima: pacijenti su imali slične distribucije po pitanju godina, bolesti, spola, socijalnog statusa, itd.; terapije koju su primali bolesnici bile su iste, imali su istu dijetu, isto okruženje, pažnju i ostalo, uz samo jedinu spomenutu razliku: trećoj grupi se dodatno puštala krv .

U prvoj grupi izgubio je dva pacijenta, a u drugoj četiri. U trećoj grupi, koja se samo razlikovala po tome što je pacijentima puštana krvi, 35 pacijenata je izgubilo život.

Studija je dala dobre naznake da puštanje krvi ne samo da ne pomaže, već i pogoršava stanje pacijenata. Nažalost, Hamilton studiju nije objavio, te je trebalo proći još neko vrijeme da do doktora dođe informacija o štetnosti postupka. No, ono što je bitno za primijetiti jest da je klinička studija napravila odmak od osobnog iskustva doktora i usredotočila se ns objektivniji pristup, s time smanjujući vjerojatnost da se doktor prevari u procjeni djelotvornosti neke terapije – ili kao što bi poznati američki nobelovac i fizičar Richard P. Feynman rekao:

„The first principle is that you must not fool yourself — and you are the easiest person to fool.“

Doktori koji su prodavali cigarete

U prvoj polovici prošloga stoljeća, medicinska zajednica bila je zabrinuta zbog porasti dijagnoza raka pluća. Postojalo je više hipoteza o tome što tom prirastu pridonosi: od objašnjenja da je zbog porasta slučajeva došlo zbog poboljšanja dijagnostike, preko ideja da je za porast krivo industrijsko zagađenje zraka ili pak pušenje. Pitanje je bilo otvoreno, a doktori nisu bili svjesni koji je glavni uzrok pošasti karcinoma.

Istovremeno, američke duhanske kompanije (Lucky Strikes, Philip Morris, Camels) provodile su sustavnu marketinšku kampanju upravo koristeći doktore medicine. Tako je 1930. Lucky Strikes poslao po kutiju svojih cigareta na adrese desetaka tisuća doktora medicine sa jednim pitanjem: „Jesu li ove cigarete manje iritantne za grlo od ostalih cigareta? Mnogi ljudi su već rekli da jesu.“ Koliko god ovakva marketinška kampanja zvuči glupo iz današnje perspektive, dio doktora, nesvjesna štetnosti cigareta, odgovorilo je na anketu potvrdno, što je rezultiralo čuvenom reklamom o tome kako 20 679 doktora medicine savjetuje Lucky Strike. Uskoro su i ostali duhanski divovi slijedili ovaj primjer i počeli ulagati velike količine novca u članke i ankete u kojima bi doktori savjetovali upravo njihove cigarete.  [5]

I dok je globalna marketinška kampanja uzimala zamah, doktori medicine i znanstvenici su se i dalje mučili da shvate što to točno uzrokuje porast slučajeva raka pluća, te je trebalo osmisliti studiju koja bi dala jasan rezultat. Klinička studija nad pacijentima na način da se određena grupa stavi da namjerno konzumira cigarete bila bi nemoralna, stoga su Austin Bradford Hill i Richard Doll došli su do ideje da uzmu uzorak od 30 000 britanskih doktora medicine, od kojih je dio konzumirao cigarete, i da ih u periodu od 50 godina promatraju, ne bi li ustvrdili postoji li ikakva veza između pušenja i raka pluća – s čime su započeli opservacijsku studiju.

Nije trebalo čekati pedeset godina pošto se već nakon 3-4 godine počela uočavati pravilnost: od 37 doktora koji su u tom periodu umrli od raka pluća, svi su bili pušači. Kako je vrijeme prolazilo, korelacija je bila sve jača i pojavljivale su se i dodatne korelacije sa raznim drugim medicinskim problemima.

Paralelno britanskoj studiji, 1954. godine u SAD-u napravljena je slična studija na skupini od 190 000 Amerikanaca, te je utvrđena ista korelacija.

Premda je danas opće poznato kako pušenje uzrokuje rak i još mnoštvo problema, za doktore tog vremena ovaj zaključak je bio šokantan. I sam Doll je prvo smatrao da je problem porasta raka pluća vjerojatno u ispušnim plinovima i industrijskom zagađenju, no studije koje su dolazile, praćene i sa studijama na miševima u kojima se pokazalo je dim cigareta karcinogen, promijenile su u potpunosti percepciju struke.

Upravo zbog novih spoznaja koje su došle iz medicinske struke, sa više znanstvenih fronti, doktori su masivno počeli savjetovati pacijentima da prestanu pušiti.

Danas se često u šarlatanskim krugovima spominju zli doktori koji su pacijentima savjetovali pušenje i bili dio reklamne kampanje, no prešućuje se da medicinska zajednica u to vrijeme nije znala o štetnosti cigareta, kao i to da je upravo medicinska zajednica (a ne pobornici alternativne medicine) razotkrila štetnost pušenja i aktivno krenula u kampanju (koja i dan danas traje) protiv pušenja, s čime su spasili milijune života.

I sve to boreći se protiv gigantskih industrija duhana koje su ulagale enormna financijska sredstva da se rezultati medicinskih istraživanja, po pitanju štetnosti duhana, minimiziraju i ignoriraju.

Medicina bazirana na dokazima

Ono što je obogatilo medicinu i dovelo je na tron na kojem je danas, između ostalog su i koncepti kontroliranih kliničkih/opservacijskih studija. Predrasude su zamijenjene traženjem dokaza i testiranjem na statistički relevantnom uzorku. Takav način razmišljanja minimizirao je mogućnost da doktor bude pogrešno naveden selektivnim pamćenjem slučajeva iz vlastitoga iskustva (pa zaključi da puštanje krvi funkcionira jer se sjeća slučajeva gdje je isto pomoglo pacijentu), i otvorio je nova spoznajna vrata. Negativni rezultati postali su izuzetno važni, a kriteriji za prihvaćanje terapije postajali su sve stroži.

Da bi jedan „lijek“ postao lijek, on mora proći rigorozna ispitivanja, kontrolirane studije, te je potrebno uložiti godine istraživanja koje mogu rezultirati i s tim da se lijek, naposlijetku, odbaci.

S druge strane, šarlatani, koji prodaju razne čudotvorne pripravke i terapije, ne trebaju nikakvu rigoroznu studiju za opravdanje svojih tvrdnji – oni se drže stare metode „svjedoka“. Pa ukoliko prodate „lijek“ za rak bubrega grupi od 1000 bolesnika, a njih 950 umre – to ne predstavlja nikakav problem, jer ste ujedno dobili i 50 svjedoka da terapija funkcionira (ostalih 950 ne mogu svjedočiti jer, iz nekog razloga, mrtvaci ne pričaju). I uopće nije ni važno da li je tih 50 ozdravilo zbog „lijeka“ ili zbog nečeg drugoga – ako su uzimali šarlatansku „lijek“, mora da im je upravo on pomogao! A imati 50 svjedoka je više nego uvjerljiv argument kada imate očajnu osobu koja traži svaku slamku spasa.

Da bismo bolje dočarali kako „alternativna medicina“ funkcionira, detaljno ćemo izložiti primjer jednog nadriliječnika – čiju je karijeru u posebnom poglavlju opisao James Harvey Young i po čijem tekstu je napisano sljedeće poglavlje – kao stereotipni slučaj u kojem će čitatelj, vjerujem, moći prepoznati većinu (uspješnih) nadriliječnika s kojima se susreo. [6]

Čudesna korozivna krema gospodina Hoxseya

Početkom 20. stoljeća u SAD-u, Bernarr Macfadden napisao je pet tomova u kojima je popisao sve njemu znane bolesti, tvrdeći da ima lijek za svaku od njih. Terapije su se uglavnom bazirale na određenom tipu dijete, vježbama i terapiji vodom (npr. klistiranje vodom). Jedna od njegovih terapija je i univerzalni lijek za rak: grožđe. Samo jesti grožđa. Jedno vrijeme je i nudio 10 000 američkih dolara ako mu netko dokaže da to nije istina. Zvuči poznato?

Macfadden je bio dio šireg pokreta koji se nazivao naturopatija i koji je obećavao lijek za sve. Pokret je imao improvizirane škole, koje nitko nije priznavao, te su izdavali svoje diplome koje su izgledale kao diplome od certificiranih sveučilišta, no koje u realnosti nisu vrijedile ništa. Običan papir koji vam može izdati bilo kakva udruga ili organizacija – no odličan mamac za lakovjerne pacijente. Osnovna premisa naturopatije je bila da bolest ne dolazi izvana, već iznutra – odnosno da bakterije i virusi ne rade ništa loše. Prezirali su antibiotike. Umjesto “alopatske medicine”, naturopati su smatrali da treba koristiti razne dodatke prehrani, posebne dijete, vibracije, čišćenja crijeva i laksative, razne suplemente, itd.

No ovo nije priča o Macfaddenu, koji je tu u službi uvoda – ovo je priča o čuvenom Harry M. Hoxsey koji je tvrdio da je od svoga oca naslijedio tajni “lijek” za rak, koji je isti naslijedio od svoga djeda koji je slučajno otkrio lijek dok je radio na vlastitoj farmi. Činjenica da su mu majka i otac umrli upravo od raka, unatoč tome što su posjedovali tajni recept protiv istoga, Hoxseyu nije predstavljalo ništa zabrinjavajuće.

Za Harrya su govorili da je dobar govornik. Premda nije bio pretjerano dobar u gramatici, njegovi govori su općoj populaciji zvučali uvjerljivo. Tvrdio je da se liječenjem tumora počeo baviti 1922. nakon što je, po njegovim riječima, spasio veterana američkog građanskog rata od tumora usana. Isti veteran je kasnije svjedočio na brojnim skupovima kako ga je spasio Harryev čarobni pripravak.

U svakom slučaju, Harry je brzo skupio investicije i otvorio svoju kliniku za liječenje tumora, te uložio velik dio novca u promotivnu kampanju obećavajući prirodnu kremu koja liječi rak bez operacije i boli. Međutim, kako su se sve više evidentirali slučajevi o pacijentima koji su umirali dok su primali Harryevu terapiju, American Medical Association (AMA) je analizirala kremu i utvrdila je da je krema u biti korozivno sredstvo na bazi arsena. Premda je u teoriji takvo sredstvo moglo uništiti tumorske nakupine, ono je također uništavalo u zdravo tkivo – jer ne postoji način da bi takvo korozivno sredstvo moglo uočiti razliku između zdravog i bolesnog tkiva, te su Hoxseyevi tretmani znali završiti sa smrtnim ishodom uzorkovanim korozivnim djelovanjem kreme.

Kada je AMA izdala svoje priopćenje o opasnosti kreme, Hoxsey je to iskoristio za dodatnu promociju tvrdeći da se službena medicina urotila protiv njega, te da u svijetu postoji samo nekoliko poštenih doktora koji će podržati njegov tretman. I premda je Hoxsey morao zatvoriti svoju “kliniku” 1928., on je svoju praksu nastavio djelujući u “sivoj zoni”, organizirajući sajmove i grupna druženja na koja bi pozvao svjedoke koji su govorili kako su čudesno ozdravili (uključujući ratnog veterana sa početka priče), te jednog doktora iz Indiane koji je podržavao čarobnu kremu i za kojeg je Hoxsley tvrdio da je primjer iskrenog i poštenog doktora. Hoxsey se javno izrugivao doktorima i pozivao AMAu da dođe i dokaže kako je u krivu, te nudio na tisuće dolara ako netko dokaže da njegova krema ne liječi tumor,  dok su mu obožavatelji klicali da je heroj poput “Georga Washingtona i Abrahama Lincolna” i da je tu “da služi ljudima”. Služi, prodavajući im korozivno sredstvo.

Nije li zanimljivo primijetiti kako se ovaj model ponavlja? Gotovo uvijek se bazira na svjedocima kojima je tretman navodno pomogao (onima koji nije ne mogu svjedočiti, jer su mrtvi), te se uvijek nađe jedan doktor medicine kojeg se predstavlja kao “poštenu inteligenciju” (jer propagira njihovo šarlatanstvo), dok su svi ostali dio zavjere.

U svakom slučaju, AMA je vodila dugu bitku protiv Hoxseya, no Hoxsey je sa vremenom evoluirao, te je 1936. u Dallasu otvorio svoju kliniku gdje je uposlio razne homeopate i alternativne doktore, a i sam je uspio dobiti počasni doktorat naturopatije (titula alternativne medicine koja nije bila priznata kao akademska titula), te se počeo potpisivati kao doktor naturopatije ispred svoga imena, što je naravno naivnim pacijentima davalo dodatno uvjerenje.

Uskoro je u svoje pripravke ubacio razne otopine temeljene na kalijevom jodidu, uz sastojke plave i crvene djeteline, herbalnim laksativima, te raznih vitamina i suplementa  kako bi obuhvatio sve vrste unutarnjih tumora – istovremenu kritizirajući tretmane koje je nudila suvremena medicina. Premda je svoj tretman dobro naplaćivao, učestalo je tvrdio da je većinu tretmana obavio besplatno.

Godine 1945. zatražio je od National Cancer Institute (NCI) službeno priznanje njegovih terapija. NCI je odgovorio da će rado istražiti njegovu metodu ukoliko im pošalje točne detalje metode sa barem 50 dokumentiranih slučajeva uspješne terapije. Hoxsey je poslao 60 slučajeva, no medicinska dokumentacija je bila toliko loša (nepostojanje biopsije, dijagnoza na temelju jednog razgovora, itd.) da NCI sa tom dokumentacijom nije mogao ništa napraviti, te je opet od Hoxseya zatražila da im dostavi detaljnu medicinsku dokumentaciju za svakog pacijenta. Pošto je NCI tražio podatke koji se mogu provjeriti, odnosno pošto su kriteriji bili na malo višoj razini od osobnog svjedočanstva, Hoxsey se našao u situaciji da im takvu dokumentaciju ne može osigurati – jer je nije ni imao. Stoga je prešao na tipičan šarlatanski algoritam djelovanja: optužio je NCI i sve doktore „zapadne“ medicine da sudjeluju u zavjeri protiv njega i njegovog čudesnog lijeka.

Ubrzo se u priču uključio i Food and Drug Administration (FDA) koji je pokrenuo opsežnu istragu. Prvi na meti FDA našli su se „svjedoci“, odnosno bivši pacijenti koji su se nalazili u Hoxseyevim letcima sa citatima o čudesnom ozdravljenju. Nakon detaljne analize – koja je uključivala znanstvenike, doktore, patologe, kirurge i ostale stručnjake – pokazalo se da se „svjedoci“ ugrubo mogu svrstati u tri kategorije:

• Pacijenti koji nisu ni imali tumor, no svejedno su se liječili i smatrali da su se izliječili od istoga.
• Pacijenti koji su već bili izliječeni od tumora normalnim metodama, ali su se liječili i u Hoxseyovoj klinici, te su uspjeh pripisali potonjoj.
• Pacijenti koji su i dalje imali tumor, ali su mislili da su ozdravili – te im se stanje pogoršalo ili su u međuvremenu preminuli od tumora.

Prva kategorija nije nimalo začudila agende FDA s obzirom da su se osobno uvjerili u lažne dijagnoze kada su se prijavili u „kliniku“ i odmah dobili dijagnozu tumora i propisanu terapiju (ne treba spominjati da su bili zdravi).

Od svih istraženih slučajeva, možda jedan od tužnijih je slučaj 16-godišnjeg dječaka koji je od ozlijede noge razvio agresivni karcinom. Doktori su preporučili da se noga odmah odstrani, kako bi dječak imao solidnu šansu da izbjegne širenje tumora po tijelu. S druge strane, klinika gospodina Hoxseya je nudila terapiju spomenutim tonicima, odmahujući rukom na sulude ideje doktora o amputaciji noge. Ne shvaćajući da imaju posla sa šarlatanom, roditelji su odlučili povjeriti život dječaka Hoxseyevoj klinici. Dječak je, nažalost, nakon nekoliko mjeseci preminuo.

No, bez obzira na pritiske FDA, Hoxsey je nastavio funkcionirati u sivoj zoni, konstantno se pozivajući na svjedoke. Optužio je FDA da je plaćena od Rockefellera i medicinske mafije, te da isti ne žele da se nađe lijek za rak. Propaganda mu je bila toliko efikasna da je čak u jednom od sudskih sporova, pod dojmom brojnih svjedoka, sudac stao na njegovu stranu i zaključio da se ne može odbaciti mogućnost da njegova terapija funkcionira. Nažalost, znanstvena pismenost i kritičko mišljenje nisu uvijek preduvjet za titulu sudca.

Hoxsey je nastavio svoju borbu sa „sustavom“ i uspješno poslovao u sivoj zoni do početka šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega je poslovanje prebacio u Meksiko – gdje njegova organizacija djeluje i danas, nudeći terapiju čitavom svijetu.

Ironično, sam Hoxsey je 1967. dobio priliku da provjeri djelovanje vlastite terapije nakon što mu je dijagnosticiran rak prostate. Nakon nekoliko terapija vlastitom metodom postalo mu je jasno da će umrijeti, te se podvrgnuo operaciji i standardnoj medicinskoj terapiji – koja mu je poklonila još sedam godina života.

Života u raskoši koju mu je omogućila prodaja beskorisne terapije onkološkim bolesnicima.

Zaključak

Kroz ovo, malo opsežno za popularni članak, štivo uočili smo da je jedna od temeljnih razlika moderne medicine i nadriliječničkih pokreta upravo metoda preko koje se dolazi do određenih zaključaka.

Dok je evidence based medicine standard u medicini i dok moderna medicina zahtjeva rigorozne metode pokazivanja da određene terapije ili lijekovi funkcioniraju, i dok se medicina stalno mijenja i usavršava, nadriliječništvo se bazira na osobnim iskustvima i koristi metode koje se nisu promijenile kroz stoljeća.

Kroz izložene slučajeve primijetili smo da su sve šarlatanske ideje pale u vodi nakon prvog rigoroznog znanstvenog testiranja, uključujući i one koje su nekoć bile dio medicine. No, dok bi se u medicini, pod teretom dokaza i znanstvenih istraživanja, takve ideje s vremenom odbacile, šarlatanski pokreti su ostajali indiferentni prema testiranjima koja su rušila njihove tvrdnje – štoviše, učestalo su koristili rezultate istih da pokažu kako se znanost urotila protiv njih.

Ignorirajući rezultate kontroliranih studija, šarlatani su pribjegavali osobnim iskustvima – predstavljajući samo pozitivne (i neprovjerene) rezultate, a ignorirajući negativne i sve što im ne ide u prilog – koja su postali temelj njihovog marketinga.

Upravo zbog toga danas imate na tisuće „alternativnih“ terapija koje obećavaju čudesan oporavak i kao dokaz za svoje tvrdnje navode stotine osobnih svjedočanstava. Terapija koje se, uglavnom, međusobno isključuju, ali opet svaka od njih ima svoje svjedoke jer koriste jednu te istu metodu odabiranja slučajeva koji im odgovaraju, ignorirajući sve ostalo. Stoga nije ni čudno da svaka od njih pada na prvom znanstvenom testiranju, te stoga svaka od njih, premda znaju biti neprijatelji jedna drugoj, ima istog zajedničkog neprijatelja: znanost.

Život je kompleksan i na naše zdravlje, kao i oporavak, utječe ogroman skup parametara. Uz sve to, mozak nam je tako napravljen da se lako prevarimo i dovedemo u deluziju. Npr. nekoga je mogla danima boljeti noga, a prestati ga boljeti baš u trenutku kada mu je prodavač na ulici ponudio magičnu kutijicu koja daje „vril“ energiju – te bi na osnovu toga zaključio da je magična kutijica uradila svoje. Istina, mozak bi odmah sugerirao da to nema previše smisla, ali zar je i važno ima li smisla ako noga više ne boli.

Sve je to ljudski i upravo su zbog toga lovci u mutnom toliko uspješni.  U nekom idealnom svijetu, umjesto da se prepustimo varci vlastitoga uma, možda bih se sjetili svih onih priča o kritičkom mišljenju i znanstvenoj pismenosti, te bi pokušali osmisliti eksperiment kojim bi ispitali da li magična kutijica djeluje. Mogali bi tako uzeti dovoljno velike dvije grupe ljudi, raznih godina, spola, socioekonomskih statusa i sl., kojima je jedino zajedničko da imaju bolove u nozi. Zatim jednoj grupi dati čarobnu kutiju, a drugoj repliku kutije koja je prazna iznutra, te provjeriti kako te dvije kutije djeluju na svakog člana grupe.

Ako bi nam takav eksperiment pokazao da, ne samo da magična kutijica ne djeluje bolje od očekivanog placebo efekta, nego ne djeluje ni bolje od „lažne“ prazne kutijice, možda, samo možda, bi onda i mi posumnjali u vlastiti zaključak o čarobnom djelovanju magične kutijice.

Međutim, svijet u kojem živimo je drugačiji i mi nemamo vremena da svaku stvar osobno provjeravamo, te nam je stoga potrebna razvijena znanstvena pismenost i kritičko mišljenje – jer manjkom iste postajemo idealna žrtva za razne šarlatane, koji u suštini koriste međusobno slične metode u uvjeravanju bolesnika u njihove tretmane.

Neki od tih šarlatana su i sami žrtve manjka kritičkog mišljenja, te su se – pamteći samo „uspješne“ slučajeve, a ignorirajući negativna iskustva  – uvjerili da njihova terapija funkcionira . No dio njih i svjesno vara bolesnike, ostvarujući pri tome direktnu materijalnu korist.

Nije stoga čudno da isti sa prezirom i bijesom gledaju na medicinu i znanost, jer znanstvena metoda ima mogućnost, ne samo da poljulja, nego da falsificira njihove tvrdnje, što bi, ne samo ugrozilo njihova temeljna uvjerenja, već i njihove glavne izvore prihoda.

Kroz ovu pandemiju, kao i općenito, doktori medicine i medicinsko osoblje bili su na samoj fronti borbe za svaki ljudski život. I dok su isti ti, koji su čitav svoj životni vijek posvetili izučavanju medicine i pomaganju oboljelima, svakodnevno padali s nogu u borbi protiv nevidljivog neprijatelja, šarlatani bez medicinskoga znanja su kontinuirano likovali, negirajući pandemiju, “zapadnu” medicinu, izrugujući se sa svakim pokušajem civiliziranog čovjeka da pomogne društvu, tražeći zavjeru u svemu što su vidjeli, istovremeno nudeći svoje nadriliječničke pripravke – kao da su došli iz najmračnijih rupa srednjeg vijeka – zarađujući pri tome enormne svote novca.

Medicina nije bez grešaka, niti su doktori po definiciji altruisti, kao što ni šarlatani po definiciji nisu loše osobe, no razlika između ta dva svijeta je fundamentalna: jedan se stalno razvija i napreduje, drugi se nije promijenio kroz stoljeća;  jedan daje provjerljive rezultate, drugi rezultate provjereno nema; jedan uzima čitavu sliku, drugi uzima samo iskustva koja im se sviđaju; jedan je baziran na znanju, drugi je baziran na uvjerenju/osjećaju nekompetentnih ljudi; jedan funkcionira, drugi ne funkcionira.

Ta dva svijeta nisu pomirljiva, a život koji imamo je samo jedan.

U Budimpešti,  13/6/21

REFERENCE

[1] https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2019/09/Bilten__Umrli-_2018-1.pdf

[2] M. Gardner. Fads and Fallacies in the Name of Science, Ch. 16 (Dover Publications, 1957)

[3] https://www.rtl.hr/vijesti-hr/potraga/3999498/jeftinim-uredjajem-besplatno-dijagnosticiraju-opake-bolesti-pa-nude-skupe-tretmane-po-svoju-dijagnozu-sa-skrivenom-kamerom-otisla-i-reporterka-potrage/

[4] Simon Singh, Edzard Ernst. Trick or Treatment?: Alternative Medicine on Trial (Corgi, 2009).

[5] Gardner, Martha N. and Allan M. Brandt. 2006. “‘The Doctors’ Choice Is America’s Choice”: The Physician in US Cigarette Advertisements, 1930-1953. American Journal of Public Health 96(2): 222-232.

[6] James Harvey Young . The Medical Messiahs: A Social History of Health Quackery in Twentieth-century America Book by, Ch. 18 (The Most Heartless” (p.360-390).