U ovom članku ću se osvrnuti na izvorne Newtonove misli po pitanju svijeta kojeg je pokušavao opisati. Pokazat ću, primjerima, da je Newtonov svjetonazor, pa tako i metafizika, za samoga Newtona bila neodvojiva od njegove ideje Boga (kao stvoritelja svega i vlada nad svime), i da je unutar iste te metafizike sagradio i svoje “znanstvene teorije”. Unatoč tome, Newtonova mehanika i brojni ostali radovi, oguljeni od njegovih metafizički postavki, kasnije će biti upotrijebljeni za izgradnju filozofije materijalizma, odnosno kao argument za odbacivanje supernaturalnih elemenata.

Ovo nije peer reviewed članak, niti sadrži originalne ideje. Riječ o isključivo prepričavanju onoga što je navedeno u literaturi koju možete naći na kraju članka (točnije, riječ je o prepričavanju teksta iz navedenih članaka – ja nisam kompetentan da pričam o Kantu, Humeu, itd.). Napisao sam ga čisto da podijelim neke zanimljive informacije koje sam saznao. Samo je zadnji odlomak moje mišljenje / riječi.

Newtonov Bog

Nije tajna da je Newton bio vjernik, no ponekad se ljudi iznenade podatkom da je Newton više vremena utrošio na teološke analize, nego na bilo što drugo. Čitava slika koju je Newton sagradio svojim znanstvenim istraživanjima neodvojiva je od njegovog kompletnog svjetonazora, ukoliko želimo razumjeti metafiziku Newtonove toerije. Kao što James E. Force(vidi literaturu) piše:

“.. za Newtona, Božja realna i apsolutna vlast suštinski je utjecala na njegovu metafizičku sliku prirode i način na koji mi možemo spoznati prirodu.” (p.83)

Pošto je Newton svoju metafiziku sagradio na ideji Boga, potrebno je prvo razumjeti kakvu ideju Boga je Newton imao. Newtonov Bog nije bio samo neko svemoguće biće koje možemo ili trebamo štovati, On je bio vladar nad svime i stvoritelj svega, ili, kako ga je Newton nazivao, Pantokrator (svevladar). Stoga, Bogu je sve podložno: materijalni svijet, duhovni svijet, ljudi, planeti, zakoni prirode, itd. [2]

Možda je najbolje da sam opis Newtonova Boga uzmemo iz General Scholium, poglavlju drugoga izdanja Newtonove Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica:

“Ovo Biće pokreće sve, ne kao duša svijeta, već kao Gospodar iznad svega: I zbog njegove vlasti zovemo ga Gospodar Bog Pantokrator, ili Univerzalni Vladar. Jer Bog je relativna riječ i odnosi se na sluge; i Božanstvo je vlast Boga, ne nad njegovim tijelom, kako to zamišljaju oni koji smatraju Boga dušom svijeta, nego nad slugama. Vrhovni Bog je vječno Biće, beskonačno, apsolutno savršeno; ali biće, koliko god savršeno, bez vlasti, ne može se zvati Gospodar Bog; jer mi kažemo, moj Bog, tvoj Bog, Bog Izraela, Bog Bogova, Gospodar Gospodara; ali mi ne kažemo, moj Vječni, tvoj Vječni, Vječni Izraela, Vječni od Bogova; ne kažemo, moj Beskonačni, ili Savršeni: ovo su titule koje se ne odnose na sluge. Riječ Bog obično označava Gospodara; ali svaki gospodar nije Bog. Vlast spiritualnog bića je ono što čini Boga; istinskog, superiornoga ili imaginarna vlast čini istinskog, superiornog ili imaginarog Boga. Iz ove istinske vlasti slijedi da je pravi Bog Živućo, Inteligentno i Moćno Biće; i, iz njegovih ostalih savršenosti, da je Superiorno i Najsavršenije. On je Vječan i Beskonačan, Svemoguć i Sveznajuć; tj. traje od Vječnosti do Vječnosti; prisutan je od Beskonačnosti do Beskonačnosti; vlada nad svime i zna sve što je ili što je moguće. On nije Vječnost i Beskonačnost, nego je Vječan i Beskonačan; on nije Trajanje i Prostor, nego traje i prisutan je. Traje zauvijek i svugdje je prisutan; i, zbog toga što postoji uvijek i svugdje, on čini Trajanje i Prostor.” [6]

No, ako je sve podređeno Bogu, što je onda sa Isusom i uvjerenjem da je i sam Isus Bog?

Arijanizam

Newton nije nikada prihvatio koncept Trojstva, te je smatrao da je za Trojstvo kriv AtanazijeAleksandrijski (289. – 373.), za kojeg je smatrao da je “zagadio” kršćanstvo unoseći poganske elemente u isto. Stoga se Newton često nazivan arijevcem, po Ariju(250.-336.) koji je tvrdio da Isus i Bog nisu iste osobe i da je Isus stvoren od Boga. [1]

Sukob Atanazija i Arija bio je toliko jak, da je Arije izopćen iz Crkve (nakon posebne sinode koju je sazvao biskup Aleksandar Aleksandrijski); no Arije je nastavio lobirati kod ostalih biskupa i Crkvi je prijetio raskol, u toj mjeri da je car Konstantin odlučio intervenirati i apelirao na obje strane da se primire i da se svađaju radi “sitnica”. Međutim, zbog ozbiljnosti problema, Konstantin je ipak popustio, stao na stranu Atanazija i izopćio Arija iz Crkve. Biskup Hozije Kordobski tada je preradio Nicejsko vjerovanje, a preradu, kao rezultat tog sukoba, danas možemo vidjeti u dijelu Nicejsko-carigradskog vjerovanja: “Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. “

Newton nije birao riječi kada je pisao o Atanaziju. Bio je toliko ogorčen da je njegove sljedbenike nazivao “spiritualnim krivotvoriteljima”, te je prezirao “monstruozne izmišljene legende, lažna čuda, relikvije, doktrinu Duhova i Demona, i sva praznovjerja koja su se nakačila na kršćanstvo.” [2]

Da se Newton nije šalio, pokazuje i to da se nije dao zarediti – što je bio tadašnji preduvjet da ostane, kao javni službenik, raditi na Cambridgeu – jer bi to značilo prihvaćanje 39 članaka Engleske crkve, uključujući Trojstvo; umjesto zarađivanje, Newton se već spremao da se oprosti sa pozicijom, no uprava mu je ipak dozvolila da ostane na poziciji, ali “u sjeni”. [2]

Pravo kršćanstvo [1]

Unatoč brojnim prigovorima koje je imao, Newton je smatrao da je kršćanstvo ipak prava religija, samo da je zagađena bogohulnim elementima kroz povijest (kao kod primjera Atanazija). Svoja viđenja Boga i religije ostavio je, osim u svojim poznatim djelima (General Scholium iz drugoga izdanja Principie) i brojnim pismima koje je razmijenjivao sa svećenicima, biskupima, filozofima, teolozima i ostalim učenjacima, ponajviše u nikada dovršenom djelu “Theologiae gentilis origines philosophicae” ili “Origines“. U Origines Newton objašnjava kako postoji samo jedna stvarna religija, a to je religija Noe – no da je ona, u međuvremenu, izgubljena. Da bismo bolje shvatili kakve veze to djelo i Newtonovo viđenje povijesti religije ima veze sa njegovom metafizikom, ukratko ćemo prepričati sadržaj Origines. [2]

Početci [1]

Newton primijećuje da su sve stare civilizacije štovale 12 bogova, samo su ih drugačije nazivali. Uz broj 12 Newton pripisuje 7 planeta, 4 elementa i quintessence. Kakve veze to ima sa pravom religijom, jednom jedinom, iz koje je sve čovječanstvo krenulo? Smatrao je da su zajedničkih 12 bogova zapravo bili Noa, njegova djeca i unuci. Stoga su ih stari narodi predstavljali kao bogove, tj. one od kojih je sve krenulo.

Smatrao je da se kroz povijest, Noina religija, uz konstantne pertubacije i podmetanja, izopačila u idolatriju i smatrao je da je to nešto ciklično u ljudskoj povijesti: Narodi padnu u idolatriju i udalje se od stvarne religije; kao primjer navodi Egipat. Stoga Bog kontinuirano šalje proroke da vrati ljude na pravi put; jedan od tih događaja je i kršćanstvo. No, kako to obično biva u povijesti, i kršćanstvo je gurnuto i idolatriju posredstvom Atanazija (još jednog Egipćanina) i njegovih sljedbenika.

U jedanaestom, nikada dovršenom, poglavlju Origines, Newton pokušava pronaći religiju Noe – onu pravu religiju. Nije uspio, ali ostavio je svoje indicije:

– smatrao je da se istina spoznaje kroz proučavanje prirode, ali i našeg priznanja Boga i dužnosti koje imamo jedan prema drugome;
– u takav odnos religije i proučavanja prirode bio je, između ostaloga, uvjeren i jer je kod starih civilizacija pronašao hramove, koje je zvao “prytanea”, koji su imali u sredini vatru oko koje je stajalo sedam svijeća; smatrao je da je to heliocentrični sustav kao dio religije jer pravu religiju prati i prava slika svemira;
– u traktatu Irenicum, u kasnijoj dobi, kršćanstvo, kao istinitu religiju, reducirao je na ljubav Boga i ljubav bližnjega; [5]

Za povezivanje sa njegovom znanosti, bitno je istaknuti njegovo uvjerenje o tome da se istina, odnosno prava religija, može spoznati kroz proučavanje prirode – prirode nad kojom vlada Bog Pantokrator. Shvatiti prirodu bi značilo shvatiti riječ Božju.

Od supernaturalizma do znanstvene metode

“Tvrdim da Newtonovi pogledi glede Božjeg autoriteta – teorije u kojoj Newton naglašava Božju totalnu slobodnu volju u konjukciji sa Njegovom apsolutnom moći – na kraju postao zajednički nazivnik u svim njegovim intelektualnim radovima … te stoga daju ključ za razumijevanje sustavnog jedinstva i koherencije svih njegovih misli.” (J.E.Force, p.78)

Newtonova metafizika stoga je, u prvom planu, napravljena od apsolutnog Boga, koji je Vladar, i kojem je sve podređeno. I zakoni fizike su podređeni njegovoj volji, te, osim što ih je stvorio, on ih, jer je svemoguć, može i mijenjati kada i kako to želi, ukoliko to želi. [2]

Način na koji Bog utječe na svemir, smatra Newton, je preko (i) sekundarnih, mehaničkih uzroka ili zakona prirode i (ii) preko direktnih i ekstraordinarnih utjecaja (čuda?). I upravo zato što Bog, osim što kontinuirano djeluje preko zakona koje poznajemo, može i intervenirati i mijenjati zakone, ukoliko to poželi, Newton naglašava važnost empirizma i eksperimenata i ne prihvaća Leibnizov necessitarian pogled da eksperimenti nisu nužni. [2]

Bog, po Newtonu, ne mora poštovani neke naše zaključke proizišle iz čisto analitičkog zaključivanja, stoga je nužno prvo promatrati prirodu i dati zaključke o tome kako se priroda ponaša, ta ponašanja opisati matematički (o opravdanosti matematike kod Newtona ćemo uskoro), a zatim kontinuirano provjeravati da li se na takav način stvari i dalje odvijaju. Ovaj opis je trivijalan primjer znanstvene metode, ako je ogulimo od razloga zbog kojeg Newton postavlja ovakva pravila ponašanja. [2]

Epistemologija

Newton je poznat po tome da je kombinirao eksperimentalne podatke sa matematičkim jezikom, da bi opisao svijet oko sebe. To je logičan nastavak Newtonove metafizike koja Boga promatra kao vladara koji je postavio prirodne zakone, i zbog toga što ih održava takve kakvi jesu (premda ne mora, stoga moramo konstantno provjeravati da li se sve ponaša kako smo već eksperimentalno pokazalo), otvara se mogućnost matematičke “nužnosti”. Bez Boga koji je stvorio i održava red, matematički jezik ne bismo mogli upotrijebiti za opis prirode. [2]

Čak je i diferencijalni račun, kojeg je napravio za potrebe formuliranja vlastite teorije, imao pozadinu Boga vladara koji kontinuirano utječe na sve i održava stvari kakvima jesu, stoga će Alfert Rupert Hall u svome djelu Philosophers at War: The Quarrel Between Newton and Leibniz zaključiti da, premda su i Newton i Leibniz napravili istu matematiku, metafizički okviri u kojem su je napravili su totalno drugačiji jedan od drugoga. [2,4]

Vrijeme je za prostor i vrijeme

Pošto je Newtonovo pogled na prostor i vrijeme informacija koja je opće poznata i lako ju je pronaći (počevši od Wikipedije), nije potrebno ovdje previše pisati o istome.

Pošto je Bog sveprisutan i vječan, morao je takav biti i prostor u kojem je Newton gradio svoju teoriju. Stoga uvodi ideju apsolutnoga prostora, neovisnoga o objektima u njemu (kao i koncept relativnoga prostora kojeg svakodnevno koristimo), te ideju apsolutnoga vremena, koje, također, teče neovisno o nama i našim satovima i metodama mjerenja vremena. [2]

Za Newtona, apsolutno prostor i vrijeme su stvarni entiteti uvjetovani samom idejom postojanja Boga, a ne nekakvi matematički alati koje koristimo. [3]

Newtonov neočekivan utjecaj na odnos znanosti i religije

Čitajući Newtonova djela, pisma, prepiske, nepublicirane knjige, itd., uočavamo da je Bog neodvojiv dio Newtonove metafizike, unutar koje je Newton napravio (svoju) fiziku; stoga bismo i očekivali da će Newtonova djela dati jak impuls (!) prihvaćanju njegove metafizike među europskim intelektualcima, odnosno pogodovati odnosi religije i znanosti. Sve što je sagradio bilo je, ne samo konzistentno, nego neodvojivo, iz njegovog pogleda, od koncepta Boga kojeg je imao. No to što je za Newtona bilo neodvojivo, nije i za velik broj intelektualaca koji su slijedili nakon Newtona. [2]

Kada je slavni njemački filozof Immanuel Kant u svojoj knjizi Metaphysische Anfangsgrunde der Naturwissenschaft objavljenoj 1786. pisao o Newtonovoj teoriji, istu je koristio da pokaže kako se iz prirodnih zakona ne može ništa reći o Bogu, te ja kirurški odvojio znanost i religiju.  [2]

Nešto ranije će i David Hume slaviti Isaaca Newtona kao osobu koja je “više nego itko u moderno doba doprinio uspostavljanju i prihvaćanju racionalnog pogleda na svijet”, istovremeno, ironično, napadajući metafiziku kao “sklonište praznovjerja” i stavljajući Newtona kao svijetli primjer racionalnosti. [2]

Metafizika, odnosno odsustvo metafizike, koju će vodeći europski intelektualci kasnije pripisati Newtonu biti će nešto što Newton nikada ne bi potpisao. Biti će uzeta izrazito oguljena slika Newtonovih teorija, te ista ta slika iskorištena za propagiranje nove filozofije (ili kulture): materijalizma.

A sam simbol tog materijalizma postati će upravo Isaac Newton, kojeg su kasnije, ponajviše u Francuskoj, upotrijebili u ideološkom ratu u kojem je valjalo pokazati kako je materijalizam spreman da zbriše bilo kakve supernaturalne elemente iz svjetonazora europskoga čovjeka.

Post Scriptum: Uzimanje Newtona u “naš” tabor

Na Trinity College stoji čuveni kip Newtona ispod kojeg piše: “Koji intelektom nadmašuje čitavo čovječanstvo.” U povijesti fizike, možda se jedino Albert Einstein može usporediti sa Newtonom, osobom koja je pokrenula fizika. Einstein je srušio Newtonovu sliku svemira, prebacujući nas iz apsolutnog prostora i vremena u relativno prostorvrijeme. No kao i sa Einsteinom, i sa Newtonom se brojne ideološke sile trude svrstati ga na svoju stranu.

Često se događa da se kršćani diče sa Newtonom, kao najpoznatijim kršćanskim znanstvenikom u povijesti. No pitam se koliko bi njih vodilo žestoke sukobe i rasprave sa Newtonom da znaju za njegove stavove o Isusu Kristu? Ili pak o postojanju anđela i demona? Koliko bi ih bilo “povrijeđeno” na tvrdnje da Isus nije Bog? Ili da redovno bogohule kada idu na misu jer na misi izgovaraju citate iz Nicejsko-carigradskog vjerovanja za koje je Newton smatrao da su produkt idolatrije i namjernog zamućivanja istinskoga kršćanstva? Ili kada uzimaju Newtona kao primjer najvećeg fizičara i vjernika, ali zaboravljajući da je Newton bio izrazito skeptičan (nije olako prihvaćao dogme) prema religiji u kojoj je “odgojen”, te je na kraju odbacio (neke) fundamentalne postavke iste religije?

Kada ateisti, lažno slaveći 25. Decembra kao Newtonov rođendan (riječ o drugačijoj upotrebi kalendara, stoga se na Božić, po Gregorijanskom kalendaru, ne prisjećamo rođenja Newtona), uzimaju Newtona kao anti-tezu rođenja Isusa Krista (znanost naspram religije) i simbol kojeg se žele prisjećati na taj dan, uzimaju samo elemente Newtona koji im sviđaju – njegove spoznaje iz fizike, oguljene od bilo kakvih metafizičkih postavki. No to niti je Newton, niti je Newtonova teorija. Niti je Newton do svojih spoznaja došao odbacujući supernaturalne pojmove, kao što je Bog. Štoviše, Newtonova teorija i teorije su neodvojive od njegovih metafizičkih postavki i ideje da otkriva Božje zakone u prirodi. Sam pojam zakona (lat. lex, legis, f.) s kojim implicira da iza istoga stoji inteligentno biće/osoba, kojim Newton naziva svoje postulate, neodvojiv je, iz Newtonove perspektive, od Newtonovog viđenja svijeta kao supernaturalnoga.

Stoga, ukoliko ste teist i idući put kada vidite da se, od prominentnih ateista, 25. Decembra slavi kao Newtondan ili rođenje Newtona, pridružite se slavlju (pa makar ne umiju pravilno koristiti kalendar kojeg svakodnevno koriste) jer tim činom prisjećaju jednog od najvećih teista, koji je čitav život posvetio traganju za pravom religijom i Božjim zakonima.

Korištena literatura

[1] Richard S.Westfall. Isaac Newton in Gary B. Ferngren (Editor), Edward J. Larson (Editor), Darrel W. Amundsen (Editor). The History of Science and Religion in the Western Tradition: An Encyclopedia (Garland Reference Library of the Humanities) 1st Edition (Routledge, 2000).

[2] James E. Force, Ch.5. Newtons-s God of Dominion: The Unity of Newton-s theological, scientific, and political thought (p. 75-102, James E. Force, Richard H. Popkin. Essays on the context, nature and influence of Isaac Newtons-s theology, KLUWER ACADEMIC PUBLISHERS, London, 1990)

[3] Robert DiSalle. Understanding Space-TimeThe Philosophical Development of Physics from Newton to Einstein (Cambridge University Press, 2006.)

[4] Alfred Rupert Hall. Philosophers at War: The Quarrel Between Newton and Leibniz(Cambridge University Press, 2002)

[5] Isaac Newton, ‘Irenicum, or Ecclesiastical Polyty tending to Peace’: http://www.newtonproject.ox.ac.uk/view/texts/normalized/THEM00003

[6] Isaac Newton, General Scholium: https://isaac-newton.org/general-scholium/