“There was no point in fighting—on our side or theirs. We had all the momentum; we were riding the crest of a high and beautiful wave . . . So now, less than five years later, you can go up on a steep hill in Las Vegas and look West, and with the right kind of eyes you can almost see the high-water mark—that place where the wave finally broke and rolled back.”

S ovim riječim je Hunter S. Thompson opisao kraj jednog mladenačkog pokreta koji je obilježio šezdesete godine prošlog stoljeća, pokreta poznatom po krilaticama tipa “make love not war”, promoviranju ljubavi, harmonije sa prirodom i izvrsnom glazbom – hippie pokreta. Svi smo čuli za hippie pokret, no ono što je manje poznato jest da ni fizičari nisu ostali imuni na isti. Sa malim zakašnjenjem – hippe pokret je, po tvrdnjama povjesničara, završen krajem šezdesetih, ali fizičarski hippie pokret počeo je upravo početkom sedamdesetih. Naime, u vrijeme kada su elementarne čestice uhvatila zamah i kvantna teorija se uzimala na pragmatičan način, dosljedno opisano od strane Richarda Feynmana kao „shut up and calculate“, stvorila se kritična masa mladih fizičara koji su odbijali krenuti standardnim akademskim putem. Htjeli su jednim dijelom vratiti filozofiju u fiziku koja je napuštena pragmatizmom koji se tada stvorio u USA. Kada se pogledaju knjige iz kvantne mehanike iz toga vremena, od 43 samo ih je 8 spominjalo komplementarnost , što je užasavalo čak i Kopenhagenovce u Europi. Jednostavno ih nisu zanimala ta pitanja, nego čista primjena na nove izračune.

 Schrodingerova mačka – ni živa, ni mrtva, ni na LSD-u

U to vrijeme (sedamdesete) bilo je previše fizičara sa doktoratom, a premalo radnog mjesta – tako da je dosta ljudi sa doktoratom trebalo raditi poslove za koje su prekvalificirani. Tada se formirala grupica od desetak ljudi kojih je zanimala fundamentalna fizika. Pitanja koje se tada nisu postavljala, kao: Heisenbergove relacije neodređenosti, značenje Schrodingerove jednadžbe, pitanje komplementarnost itd. Jack Sarfatti, danas teorijski fizičar koji se bavi kvantnom mehanikom i svijesti, običavao se nalaziti u Lawrence Berkeley Laboratory sa ostalim kolegama s kojima je kasnije osnovao „Fundamental Fysiks Group“. U toj grupi bili su i John Clauser, Elizabeth Rauscher, Saul-Paul Sirag, Nick Herbert, George Weissmann i Fred Alan Wolf.

Svi su oni, kasnije, nešto značajno napravili. John je doprinio fundametalnim aspektima kvantne mehanike, točnije sa CHSH nejednakosti, za što je primio brojna priznanja; Elizabeth je jedno vrijeme bila profesorica nuklearne fizike i astrofizike na Berkeleyu (gdje je jedno vrijeme vodila laboratorij), kao istraživač na Stanfordu i za NASU, te je koautorica dvije knjige; Saul-Paul bavi se hipersvemirom, teorijom struna; Nick je napisao knjigu „Kvantna realnost“; Fred Alan Wolf razvio teoriju kserografskih procesa, te radi kao profesor na fakultetu u Monmoutha itd. U to vrijeme oni su bili povezani sa istim ciljem – shvatiti kvantnu mehaniku. Članovi te grupe imali su neuobičajenu motivaciju; neki su htjeli dokazati parapsihološke fenomene, a neki su htjeli naći komunikaciju koja je brža od svjetlosti.

Tako su iz ove grupe nastale poznate knjige toga tipa, kao: Fritjof Capra (The Tao of Physics, 1975), Gary Zukav (The Dancing Wu-Li Masters, 1979) and Nick Herbert (Quantum Reality,1985) itd. Ono što im je tada najviše zaokupljalo pažnju bile su Bellove nejednakosti i kvantna sprega (poznatija kao: „quantum entanglement“, „spooky actions at a distance“ i sl.).

Kvantna sprega, Bellove nejednakosti i parapsihologija

Kvantna sprega bi se, ukratko, mogla opisati ovim primjerom: Uzmimo dva elektrona i pošaljimo ih na dva suprotna ruba svemira; iz kvantne teorije proizlazi da kada utječemo na jednoga (mjerenjem) taj utjecaj istovremeno osjeti i drugi elektron, bez obzira što su udaljeni milijardama kilometara. Što je tu problem? Pa po Einsteinovoj teoriji informacija ne može ići brže od brzine svjetlosti. Upravo je Einstein to vidio kao glavni udarac kvantnoj mehanici za kojeg je smatrao da će je srušiti i pokazati da nije potpuna. Čak je i objavio rad na tu temu.

Međutim, eksperimenti rađeni početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, pokazali su da se ovaj fenomen, kao što predviđa kvantna teorija, dogodi i nazvan je „kvatna sprega“. Fundametnala grupa se jako puno bavila s tim problemom i značajem koji povlači ne samo na čestice, nego i na čovjeka i čitav svemir. Danas je Bellova nejednakost u skupini 0.01% najcitiranijih članaka u povijesti fizike, no do toga mu je dugo trebalo; u periodu od 1970 do 1980, 72% od ukupnih citata je dolazilo od FFG (Fundamental Fysiks Group), pa čak i 86% ako uključimo „acknowledgements“ u pisanim radovima. Mnogi iz FFG su pokušavali upotrijebiti kvantnu mehaniku, Bellov teorem i nelokalnost da objasne fenomene iz parapshilogije kao što je „gledanje na daljinu“ (eng. remote viewing). Čak su osnovali „Psi laboratorij“ i objavili neke radove, na tu temu, u časopisima kao što je Nature. Ubrzo su se proslavili i počeli izlaziti na raznim novinskim naslovnicama (kao Time magazina) – što je normalno jer su se bavili sexy temama kao što je parapsihologija, telekineza i sl. CIA je čak uložila 25 milijuna dolara u  istraživanje istoga. Zanimljivo je bilo da su fizičari iz Europe dolazili u USA samo da, u vrućoj kupki, razgovaraju o Bellovom teoremu sa članovima FFG.

Vodite ljubav (a ne rat) u svim svemirima!

Last, but not least, stvorili su kritičnu masu koja je omogućila da se 1977. u Austinu napravi konferencija koja se bavila fundamentalnim problemima kvantne mehanike, koju je organizirao John Wheeler, a na koju je bio pozvan i Hugh Everett III, čovjek koji je 1957. postavio novu interpretaciju kvantne mehanike poznatiju kao many-world interpretation. Pošto 1957. i nije postojao interes za takvim pitanjima, Hugh se povukao iz fizike i zaposlio u vojsci. Na toj konferenciji ponovno je pokrenuto pitanje ove interpretacije te je, zahvaljujući sudionicima konferencije Davidu Deutschu (on i danas izgleda kao hippie!) i Bryce DeWittu, ista ponovno popularizirana. Prema nekim statistika, danas i do 58% vodećih teorijskih fizičara, koji se bave ovim pitanjima, podržava ovu interpretaciju, a među njima, kao najveći zagovornik (barem u jednoj vrsti forme), jeste i Stephen W.Hawking.

If you are going to San Francisco…

Grupa fizičara koja je rekla „zbogom“ tradiciji, prigrlila nove svjetonazore i gradila još novije, učinila je velik doprinos kako fizici, tako i razvoju društva. Grupa ljudi pod nazivom „Fundamental Fysiks Group“ bili su neka vrsta intelektualnih celebritya u svoje vrijeme, pa su tako nerijetko dospijevali na naslovnice poznatih magazina; vođeni hippie načinom života, živjeli su uživajući u dugim šetnjama uz obale San Francisca, odmarajući se uz vruće saune, prakticirajući Tantrički seks, uživajući u psihodeličnim drogama i razmišljajući o fundamentalnim problemima iz kvantne mehanike. Svojim radom pomogli su u razumijevanju fundamentalnih problema iz kvantne mehanike, udarili su temelje za kvantnu informatiku, proučavanje svijesti, prirode prostora i vremena, pokušali proučavati parapsihologiju znanstvenim metodama itd.

Tako, kada idući put odete u San Francisco, osim što ne smijete zaboraviti staviti koji cvijet u kosu, ne zaboravite da su sedamdesetih godina ulicama toga grada šetali hippie fizičari koji su obilježili jedno zanimljivo razdoblje u povijesti fizike, ali i povijesti ljudskoga roda.