„Egzistencijalist je veoma suprotan stanovitom tipu svjetovnog morala koji bi htio boga ukinuti što je moguće jeftinije. Kad su oko 1880. francuski profesori pokušavali da uspostave svjetovni moral, oni su, otprilike, rekli ovo: bog je beskorisna i skupa hipoteza, mi je ukidamo, no ipak je nužno da bi opstajao moral, društvo, uređeni svijet, da se stanovite vrijednosti ozbiljno uzmu i smatraju kao a priori opstojne; potrebno je da a priori budemo dužni biti časni, da ne lažemo, da ne tučemo vlastitu ženu, da pravimo djecu itd., itd. Mi ćemo, dakle, poduzeti mali posao koji će omogućiti da se pokaže kako te vrijednosti pri svemu tome egzistiraju, zapisane na inteligibilnom nebu, premda, uostalom, bog ne egzistira.’ 

Drukčije rečeno, i to je, vjerujem, tendencija svega onoga što se u Francuskoj naziva radikalizmom, ništa se neće promijeniti ako bog ne egzistira; opet ćemo naći iste norme poštenja, napretka, humanizma, te smo učinili od boga zastarjelu hipotezu koja će mirno i po sebi samoj umrijeti. 

Egzistencijalist, naprotiv, misli da je vrlo otežavajuće što bog ne egzistira, jer s njim nestaje svake mogućnosti da se vrijednosti nađu na nekom inteligibilnom nebu; ne može više biti a priori dobroga jer nema beskrajne i savršene svijesti da ga misli; nigdje nije zapisano da dobro egzistira, da treba biti pošten, da ne valja lagati jer smo baš na razini gdje ima samo ljudi. Dostojevski je pisao: »Kad bog ne bi opstojao, sve bi bilo dozvoljeno.« To je izlazište egzistencijalizma. U stvari, sve je dozvoljeno ako bog ne egzistira, i prema tome čovjek je napušten jer ne nalazi ni u sebi ni izvan sebe mogućnost da se oslonit.“ 

 J. P. Sartre, Egzistencijalizam je humanizam (1946), str. 16-17