Premda nam koncept kritičkog mišljenja može izgledati kao apstraktna konstrukcija rezervirana za profesore filozofije i znanstvenike, riječ je o nečemu što, svjesno ili nesvjesno, koristimo u svakodnevnom životu.

Kada su nam potrebne usluge računovodstva, pomoć tražimo kod računovođe. Kvar u autu ponekad zahtjeva iskusnog automehaničara. Kada imamo zubobolju, idemo stručnjaku za to područje – zubaru. Kada nas uhvati određeni zdravstveni problem, npr. pritisak u očima, prvo se konzultiramo sa doktorom opće medicine, a ako nam ne može pomoći, preusmjerava nas do stručnjaka za dotično područje (npr. oftalmologa).

Zašto pak, u potonjem slučaju, ne odabiremo potražiti mišljenje kardiologa ili dermatologa, umjesto oftalmologa? Ili pak mišljenje nekoga tko uopće nema medicinsko obrazovanje? Možda matematičara koji se u slobodno vrijeme bavi predviđanjem trenda očnih oboljenja?

Sve su to primjeri kritičkog mišljenja koje implementiramo u svakodnevnom životu: imamo povjerenje da je osoba, koja se sa određenom temom bavi čitavu svoju profesionalnu karijeru i koja je obrazovana u tom području, stručnija od osobe koja se sa istom temom ne bavi ili se bavi u slobodno vrijeme.

Epidemiolog protiv epidemiologa

Krajem januara 2020. godine, epidemiolog Eric Feigl-Ding sa Harvard Medical School dobio je pažnju javnosti kada je putem Twittera upozorio na nadolazeću pandemiju. Eric Feigl-Ding je bio u pravu – pandemija se zaista dogodila, te su ga mediji počeli slaviti kao heroja koji nas je prvi upozorio na nadolazeću opasnost.  Unatoč tome, njegov ga je kolega, Marc Lipsitch, eminentni epidemiolog sa Harvard T.H. Chan School of Public Health, proglasio “šarlatanom” koji iskorištava slabe argumente iz članaka za vlastitu promociju, te da na nikakav način nije doprinio analizi trenutne pandemije.

Zašto, ako je Feigl-Ding bio u pravu?

Kao prvo, Feigl-Ding je, obraćajući se Twitter korisnicima koristeći bombastične konstrukcije kao „HOLY MOTHER OF GOD“, „thermonuclear pandemic level bad“, „super bad“, itd., bazirao svoje predikcije na članku koji nije prošao peer-review proces i koji je sam po sebi imao određenih problema.

Kao drugo, za razliku od Lipsitcha, koji je po struci epidemiolog za infektivne bolesti, te kao direktor Center for Communicable Disease Dynamics matematički modelira infektivne bolesti, Feigl-Ding je stručnjak za epidemiologiju kroničnih bolesti, te ne radi (niti ima formalno obrazovanje) na području infektivnih bolesti – kao što je SARS-CoV-19.

Sa stanovišta kritičkog mišljenja, Lipsitchovi su argumenti vjerodostojni, bez obzira što je Feigl-Ding točno predvidio dolazak pandemije. (To što je netko točno predvidio određeni događaj, ne implicira da su mu argumenti valjani; npr. netko je mogao predvidjeti da će Zoran Milanović dobiti predsjedničke izbore jer ga je češalo lijevo stopalo toga dana – to što mu se posrećilo da je točno predvidio ishod, ne znači da će svaki put kada ga češe lijevo stopalo ljevičar dobiti predsjedničke izbore, niti da su mu argumenti smisleni, a kamoli valjani.) Ono što žalosti je da većina medija nije bila u stanju to vidjeti. Naime, Feigl-Ding je mogao biti tarot majstor koji je, googlajući razne vijesti naletio na isti članak i zaključio da je dolazak pandemije neizbježan. Uz pomoć pokoje karte, također. Ni tarot majstor nema formalno obrazovanje, odnosno znanje potrebno za razumijevanje pandemije infektivnih bolesti, niti ima dobre argumente za tako bombastičnu predikciju.  No, bi li dotični tarot majstor postao heroj koji je predvidio pandemiju?

Za dio novinara i građana ovog svijeta, on bi bio heroj sa nekakvim nadnaravnim sposobnostima, baš kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj kada je osoba, koja već desetljeće kontinuirano najavljuje da će „sutra“ biti veliki potres, jednog dana i pogodila da će potres biti sutra, te preko noći dobila na tisuće „pratitelja“ koji su se iščuđavali njegovoj sposobnosti predviđanja potresa, ne propitkujući njegove metode, niti znanje o potresima.

Za veći dio novinara i građana, optimistično gledajući, tarot majstor bi bio tek šarlatan koji je imao sreće. No, ako se isti argumenti mogu primijeniti i na Feigl-Dinga, koji je parametar koji je presudio da se tarot majstora proglasi šarlatanom, a Feigl-Dinga herojem?

Obrazovanje kao PR

Eric Feigl-Ding je visokoobrazovani i ugledni član društva. On je sposoban koristiti termine koje novinari moraju googlati, sposoban je svoje kvazipredikcije zamotati u kompleksan skup pojmova koje neiskusnom uhu ostavljaju dojam znanja, a u realnosti se svode na sličan mehanizam koje gatare i ostali prodavači magle koriste (evo, da se i ja okušam u tome: „kvantni kristali pobuđivanjem skalarnih frekvencija vašeg vorteksa inducirat će beskonačni potencijal utkan u paralelne stvarnosti, za samo 900 kuna po terapiji!“).

Eric Feigl-Ding nije pogriješio što je izašao iz svoga područja – to je nešto ohrabrujuće, a interdisciplinarnost je nužnost znanosti 21. stoljeća – nego u tome što je to učinio na takav način da je, koristeći svoj autoritet u javnosti (a koji ne počiva na stvarnom znanju područja o kojem govori), gurao bombastične teze za koje nije imao valjane argumente.

Unatoč tome što su Feigl-Ding i Lipsitch epidemiolozi, njihove ekspertize se razlikuju: jedan je stručan za epidemiologiju kroničnih bolesti, a drugi za epidemiologiju infektivnih bolesti.  Ta „mala“ razlika unutar njihove struke čini enormnu razliku u njihovoj stručnosti za temu pandemije SARS-CoV-19. Jedan zna, a drugi ne zna o čemu priča.

No to nije ništa novo u znanosti. Fizičar koji je svoju karijeru proveo statistički obrađujući podatke iz CERN-a, dati će izjave o temeljima kvantne mehanike koje će prosječni teorijski fizičar, s pravom, proglasiti notornim glupostima. Oba fizičara mogu biti dobra u svome području, oba su možda imali iste položene ispita na studijima, no profesionalno usmjerenje (počevši sa doktoratom) učinilo ih je ekspertima u različitim područjima, te ćemo, ovisno što nas zanima, svoja pitanja usmjeravati ili jednom ili drugom.  

Da bismo imali znanja o određenom području, potrebno je da postanemo stručnjaci za to područje; no da bismo znali prepoznati točne informacije iz određenoj područja, potrebno je znati primijeniti kritičko mišljenje koje uključuje prepoznavanje stručnjaka i validnosti njihovih argumenata (krenuvši od referenci, pa nadalje).

Predviđati je teško, naročito budućnost

Sada se vratimo u realno i virtualno područje lijepe naše, gdje, po običaju, imamo puno ekstremnije primjere, te se zapitajmo zašto bi nekom matematičaru, ili bilo kojem nestručnjaku za epidemiologiju infektivnih bolesti, a priori vjerovali kada priča o predikcijama vezanim za pandemiju.

U situaciji gdje bi taj matematičar surađivao sa epidemiolozima, te u zajedničkoj kolaboraciji, u kojoj stručnjaci koriste znanja iz njegove struke da im pomogne u analizi određenih metoda, te koristeći zaključke proizašle iz takve kolaboracije, koji su ujedno i implementirani u peer-reviewed članak, koji je „preživio“ traženje metodoloških i ostalih grešaka od strane stručne zajednice, takav matematičar bi imao kredibilitet, sa strane kritičkog mišljenja, da prenese zajedničke zaključke kao rezultat spomenute kolaboracije.

U slučaju gdje se isti taj matematičar, pak, odluči igrati epidemiologa infektivnih bolesti, pa se krene igrati fitanja funkcija i raznih predikcija, premda pojma o epidemiologiji nema, a onda urbi et orbi najavljuje narodu svoje predikcije, korigira ih, mijenja, predviđajući više prošlost nego budućnost, ne mogu zaključiti ništa blagonaklonije od toga da fundamentalne razlike između šarlatana koji „predviđa“ potrese, te ima svoju bazu pratitelja i štovatelja, i dotičnog matematičara – nema. Koliko je takvo fitanje korisno u ovom slučaju pedagoški je izvrsno objasnio fizičar Antonio Šiber:

„No, svatko tko je do ovdje pratio argument može zaključiti da je “prognozer” zapravo najobičniji prevarant jer koristi elementarnu matematiku ekstrapolacije za “predviđanje budućnosti”. On time može oduševiti jedino one koji ne znaju mnogo ni o geometriji (tj. povlačenju pravca kroz dvije točke) ni o matematici te im se može učiniti da čovjek uistinu nešto predviđa. Sve što on u stvari radi je najobičnija ekstrapolacija trenda rasta funkcije i to iz podataka o proteklom rastu koji su mu dostupni. No, naš ekspert zapravo nema pojma kako beba raste niti zašto je rani rast bebe, u prva dva-tri mjeseca bio brži nego kasniji rast, nakon 6-7 mjeseci rasta. On nema pojma o biologiji, metabolizmu, hormonima, pubertetu, razlici između muške i ženske djece, ni o čemu nema pojma, on zna tek malo jeftine matematike kojom vara naivne roditelje. Ne samo to, on čak ne može reći ni hoće li se rast djeteta zaustaviti i kad jer ne zna zapravo ništa osim elementarne matematike“. – [A. Šiber, Matematičko šibicarenje, 19. rujna 2021. godine]

Nadodao bih da se ovo odnosi i na bilo kojeg nestručnjaka u ovoj raspravi. Ako se pokušate igrati epidemiologa, na način da iznosite vlastite zaključke i predikcije za nešto u čemu niste stručni, a onda koristite svoju društvenu/akademsku poziciju kao argument za propagiranje takvih ideja – na odličnom ste putu da postanete šarlatani. Ono što pak ostali mogu, i trebaju, pravilno primijeniti u raspravama su znanstvena pismenost i kritičko mišljenje. Upravo zato sam naveo za primjer članak od Šibera koji, pokušavajući pobiti dotičnog matematičara, ne radi istu grešku kao matematičar (npr. ne pokušava napraviti nove predikcije na osnovu danih podataka i njegovog znanja statističke fizike), nego na jasan, kritički i elementaran način pokazuje da je metodologija dotičnog matematičara pogrešna i da sa svojim znanjem i metodama isti ne može predvidjeti ništa relevantno, a kamoli da na njegovim predikcijama baziramo ponašanje društva.

Kada uz to dodamo da na društvenim mrežama postoje ogromne grupe studenata informatike i matematike, kao i ljubitelja programiranja i podatkovne znanosti općenito, koji iz razonode rade pandemijske modele, koristeći često sofisticiranije metode nego što je to slučaj kod spomenutog matematičara, a koji su dovoljno zreli da znaju da su ti modeli tek intelektualna igra (koji mogu, a i ne moraju biti točni), a ne ozbiljne predikcije, čovjek se zaista zapita koliko je društvo u Hrvatskoj, krenuvši od medija, znanstveno pismeno da toliko povjerenja daju nasumičnoj visokoobrazovanoj osobi koja smatra da mu znanje fitanja funkcije i osnova podatkovne znanosti mogu kompenzirati neznanje čitave epidemiologije i ostalih povezanih znanosti. I što trebamo napraviti da se to promijeni?

Možda novu STEM revoluciju u obrazovanju, ali ovaj put baziranu na pojačanom učenju znanstvene pismenosti i kritičkog mišljenja?

Premda, od takve revolucije nema puno (direktne) zarade.

U Budimpešti,
23.9.2021